INTERVJU: Napustio je grad, kupio zapušteno zemljište uz potok i od nule stvorio imanje i kućicu u prirodi: “Ponekad se pitam – čime li sam zaslužio ovaj raj?”

“Sam život u kućici po sebi je … jedno neverovatno iskustvo – konačno možemo da živimo kao svoji na svome, onako kako smo godinama maštali.”

Kako izgleda život kada odlučite ostaviti sve iza sebe i krenuti ispočetka – usred šume? Upravo takvu odluku donio je Aleksandar Veljković, koji je nakon godina života u Beogradu pronašao svoj mir na planinskom imanju u istočnoj Srbiji. Ondje je, praktički od nule, stvorio vlastiti mali svijet: kuću, šumu, livadu uz potok i život koji je, kako kaže, napokon u skladu s njegovom prirodom.

U razgovoru nam je ispričao kako je izgledao taj put, od prvog bijega u kamp-prikolici do izgradnje drvene kućice i potpunog preseljenja u prirodu.

Ideja o kućici u prirodi nije nastala preko noći. Aleksandar je gotovo deset godina tražio svoje idealno mjesto, obilazeći Srbiju uzduž i poprijeko. Gledao je planinske zaseoke, napuštena imanja i stare vikendice, ali ništa nije bilo baš ono pravo.

Prekretnica se dogodila 2018. godine kada mu je prijatelj predložio da postavi kamp-prikolicu u njegovoj šumi u selu Lipovica u istočnoj Srbiji. Ideja je bila jednostavna – imati mjesto za povremeni bijeg iz grada. No ubrzo se dogodilo nešto neočekivano.

“Vrlo brzo je beg postao život, jer sam se sve ređe vraćao iz šume u Beograd. Dve godine kasnije, spontano sam pronašao i kupio par parcela za svoje idealno imanje u neposrednoj blizini, tri godine kasnije nikla je drvena šupica za alat na imanju (kako bih ga mogao lagano pretvarati u ono što sam zamislio), četiri godine kasnije otkrio sam izvor na imanju i iskopao bunar, a šest godina kasnije napokon je nikla i kuća, što mi je omogućilo da se u potpunosti preselim na svoje imanje,” kaže Aleksandar.

No način na koji je realizirao svoj san nije uobičajen. “Ljudi obično kupe staro imanje pa ga obnove. Ja sam svoje stvorio od nule, na mjestu gdje prije nije postojalo ništa,” ističe.

Zemljište na kojem danas živi bilo je potpuno zapušteno. No kada je prvi put ugledao tu zelenu livadu uz potok, odmah je znao da bi upravo to moglo biti ono što je tražio.

“Niko nije znao da mi kaže ko je vlasnik, mada je bilo očigledno da je prilično napušteno i zapušteno. Kada sam zavirio u katastar, i shvatio da istom vlasniku pripadaju tri susedne parcele, odmah mi se upalila lampica kako bi to bila jedna predivna, skladna celina – hektar i po šume na padini, i pola hektara livade, duž koje čitavom dužinom protiče potok. Ispostavilo se da je vlasnik još pre dvadesetak godina umro, ali sam stupio u kontakt sa njegovom ćerkom, koja nije oklevala sa pristankom da proda, jer nije računala da će se ikada itko zainteresovan javiti,” govori nam Aleksandar.

“Kada sam prvi put ušao na imanje u nameri da snimim situaciju i steknem predstavu o terenu, šuma je bila do te mere obrasla gustim rastinjem da se jedva bilo moguće pešice probiti kroz nju, pritom ozbiljno izgreban trnjem. Ali, u tom najvećem gustišu, pronašao sam na padini probijajući se njome jednu zaravan, i odmah pomislio – ovo bi bilo sjajno mesto za kućicu.”

Šest godina kasnije, upravo na tom mjestu kuća je i sagrađena.

Dok je godinama uređivao šumu i livadu, Aleksandar je često mijenjao ideju o tome kako bi njegova kuća trebala izgledati. Na kraju je odluku donio pomalo pragmatično.

“Krenuo sam od ideja o klasičnoj brvnari, da bi mi se preference vremenom pomerale prema modernoj arhitekturi prizemnih kuća sa velikim staklenim površinama. Na kraju sam se morao vratiti klasičnoj brvnari modifikovanog A-frame tipa (sa kosinom koja kreće na oko 1,5 m visine) iz trivijalnog razloga što je to bio jedini način da sa raspoloživim novcem priuštim sebi željenu kvadraturu,” objašnjava nam. Naime, slična kuća s ravnim krovom bila bi, prema njegovim izračunima, oko 20.000 eura skuplja.

Danas kuća ima oko 36 m² u prizemlju i dodatnih 27 m² na katu, uz dvije terase od zajedno 18 m².

Iako je razmišljao o samogradnji, nakon brojnih YouTube tutorijala shvatio je da bi to za njega bilo prevelik izazov i da bi gradnja trajala godinama.

“Nakon šest godina života u kamp-prikolici, jednostavno su sazrele okolnosti da se što je pre moguće skrasim na sopstvenom imanju, a za to je bilo neophodno obratiti se profesionalcima, koji mogu to što zamišljam da sagrade brzo i kvalitetno.

Konačna odluka je pala kad mi je jedan prijatelj razrešio dilemu rekavši – ključno je da li za vreme koje ti je potrebno da sagradiš kuću, radeći svoj posao možeš da zaradiš više novca od onoga što bi uštedeo u samogradnji. Ako je odgovor pozitivan, onda je svakako jedino racionalno da nekome platiš da ti kuću napravi.”

Zato je počeo obilaziti sajmove graditeljstva i razgovarati s različitim tvrtkama. Na kraju je odabrao firmu iz Mladenovca, čija mu je konstrukcija zidova ulijevala najviše povjerenja.

Projekt su razvijali nekoliko mjeseci, a kada je sve dogovoreno po principu „ključ u ruke,“ kuća je bila gotova za manje od mjesec dana.

“Možda je čak bilo i malo prebrzo,” dodaje, jer su neke faze završene dok nije bio na gradilištu pa nije bilo prostora za improvizacije. Ipak, s konačnim rezultatom je vrlo zadovoljan, posebno izolacijom. Tijekom zime, čak i kada je vani bilo –15 °C, dovoljno je bilo naložiti peć nekoliko sati ujutro i navečer da kuća ostane ugodno topla.

Planiranje budžeta temeljio je prije svega na vlastitoj ušteđevini. Od početka je znao da novac ne može potrošiti samo na kuću, jer je na velikom imanju bilo potrebno riješiti i niz drugih stvari – prije svega struju i vodu, odnosno instalacije koje je trebalo provesti kroz cijelo zemljište.

“Kontroli budžeta je svakako doprineo i dogovor „ključ u ruke“ sa graditeljima, jer me je to lišilo briga o promenama cena građevinskog materijala ili mogućnosti da će iskrsnuti neki nepredviđeni troškovi – unapred sam znao konačan iznos koštanja barem svega onoga što ulazi u okvir kuće.”

Neočekivani troškovi pojavili su se tek nakon završetka gradnje. Kada je uređivao okućnicu i betonirao prostor oko kuće, odlučio je dodatno iskoristiti prostor ispod kuće koja je podignuta na šipovima. Tako je spontano nastao mali podrum, koji “doduše, zbog toga što nije predviđen projektom nema stojeću visinu (i sve je niži kako se ide ka zadnjem delu kuće), ali svakako predstavlja koristan prostor za odlaganje koječega, koji se spontano pojavio kao svojevrstan „poklon,“ kaže nam Aleksandar.

Za razliku od mnogih sličnih projekata, administrativni dio prošao je bez većih problema.

“Moram priznati da sam imao sreće da gradim u opštini Despotovac, čija je administracija vrlo predusretljiva, maksimalno se trudeći da izađe u susret svojim građanima, a posebno im je bilo zanimljivo da neko iz Beograda želi da dođe u jedno od njihovih planinskih sela da živi. Tako da su mi po svim pitanjima maksimalno izašli u susret.

Čak nije bilo većih poteškoća ni oko konverzije poljoprivrednog zemljišta u građevinsko, što je preduslov za legalnu gradnju. Dovoljno je bilo spisak željenih parcela dostaviti predsedniku mesne zajednice, koji je objedinio sve takve želje u ataru sela, i skupština opštine je već na prvom narednom zasedanju bez pitanja izglasla prenamenu za sve parcele sa spiska,” pojašnjava nam čitavu proceduru.

Nakon toga, građevinska dozvola, uporabna dozvola, upis kuće u katastar i dobivanje kućnog broja bili su tek formalnost.

Iako je sama kuća sagrađena brzo, infrastruktura je bila mnogo veći izazov. Od podnošenja zahtjeva do priključenja struje prošlo je više od godinu i pol dana, no srećom pa je sam zahtjev predao više od godinu dana prije početka gradnje.

“Neko vreme sam se lomio da li uopšte da podnosim zahtev za uvođenje struje iz mreže, ili da pribegnem sistemu solarnih panela, čime bih (s obzirom da imam i sopstvenu vodu) mogao da budem potpuno off-grid. Na kraju sam prelomio da ipak uvedem struju iz mreže, jer bih sa panelima morao da imam spartansku disciplinu po pitanju potrošnje – posebno zimi, kada je potrošnja i najveća, a kada je efikasnost panela približno trećina one u letnjim uslovima.”

Najbliža točka električne mreže nalazila se gotovo pola kilometra od imanja, pa je trebalo provesti podzemni kabel kroz šumu. Uz to je elektrodistribucija zahtijevala vrlo debeli kabel, što je projekt učinilo skupljim za nekoliko tisuća eura. “Kada tome dodamo i nemoguće vremenske uslove u samoj fazi realizacije postavljanja kabla (gotovo konstantno kišno vreme, koje je danima odlagalo radove bagerom na strmim deonicama), to je donelo dosta stresa, ali sam na kraju, napokon, uspeo,” naglašava Aleksandar. Tu je, dodaje, presudnu ulogu imao susjed bagerist koji je bio spreman pomoći i raditi u iznimno zahtjevnim uvjetima.

Slični izazovi pojavili su se i kod vode. “Ukopavanje vodoinstalacije je u tehničkom smislu na momente bilo čak izazovnije od struje, jer je trebalo rov za crevo za vodu prokopati uzbrdo po ekstremno strmoj padini do najviše tačke imanja, gde smo ukopali rezervoar od 10.000 litara, kako bih imao vodu slobodnim padom na svakoj tački imanja, tako da pumpa u bunaru ne mora sve vreme da radi. Strmina na kojoj se radilo malim bagerom guseničarom na momente je bila na rubu prevrtanja.”

Jedan od problema bio je i internet. Mobilni signal na tom području gotovo da ne postoji zbog udaljenih baznih stanica i nepovoljne konfiguracije terena, a obzirom da je odgovor mobilnih operatera u Srbiji bio da nemaju planove postavljati nove bazne stanice na području Lipovice, Aleksandar je morao pronaći drugačije rješenje.

“Srećom, bilo je moguće dobiti fiksnu telefonsku liniju (ništa optika, obična žičana), što smo onda ukopali zajedno sa postavljanjem strujnog kabla, i to je našem imanju obezbedilo vezu sa svetom – skromnih 20 megabita, doduše, ali i to je dovoljno za kućne potrebe i uspostavljanje „pametne“ kuće preko wifi rutera (video nadzor, temperaturni senzori na raznim tačkama, kontrola bojlera, CO senzor kao zaštita zbog grejanja na drva, itd.).”

Za mobilne pozive postavili su antenu na najvišu točku imanja i pojačivač GSM signala u kući. “I sada uglavnom više nema „mobilni pretplatnik nije dostupan,“ šali se Aleksandar.

Nakon šest godina života u kamp-prikolici, preseljenje u kuću bilo je, kako kaže, kao ulazak u dvorac. Kuća možda nije velika, ali za dvoje ljudi je više nego dovoljna. Na katu su dvije spavaće sobe, a u prizemlju prostrani dnevni boravak u kojem mogu primiti i goste.

“Sam život u kućici po sebi je, nakon 5 godina od kupovine imanja, jedno neverovatno iskustvo – konačno možemo da živimo kao svoji na svome, onako kako smo godinama maštali, bez potrebe da na kraju dana pokupimo prnje i odvezemo se do kamp-prikolice u obližnjoj Bojanovoj šumi. Ponekad se prosto pitam – čime li sam zaslužio ovaj raj?”

“Šta bi moglo biti nešto što nisam očekivao? Možda par neprijatnosti koje su bile posledica brzine gradnje. Recimo da nisam očekivao da će šipovi biti pobijeni na kosoj padini (iskreno sam mislio da će komšija bagerista, kojeg sam povezao sa graditeljima kuće, uraditi ravan iskop), a isto tako nisam očekivao da keramičar u kupatilu neće baš uspeti da pogodi nagib prema pomoćnom slivniku kako treba, pa taj slivnik uglavnom ničemu ne služi (već bi voda, ako bi se negde neplanirano izlila, umesto u njega išla pod veš mašinu),” govori nam.

“Kod uređenja enterijera gospođa je imala glavnu reč, i moram joj uputiti sve pohvale za to,” ponosno ističe. “Pronašla je puno prekrasnih detalja, na primer jedan rustičan mehanički sat, koji je idealno legao u centralni deo dnevnog boravka, zašrafljen za jedan od nosećih stubova.

Jednoj staroj garnituri sastavljenoj od troseda i dve fotelje udenula je novi život odabirom savršenog materijala za presvlačenje i odličnog tapetara, a izradu kuhinje je poverila jednom svom komšiji stolaru, koji je inače izuzetno tražen širom Evrope, i pravo je čudo da nam je kuhinju završio sa minimalnim kašnjenjem roka.”

Što se, pak, tiče namještaja za spavaće sobe na katu, Aleksandar nam kaže da još nije gotov, iako bi i on trebao biti ubrzo isporučen. “Znate kako je to sa A-frame-om, jednostavno se sve mora raditi po meri, ništa već gotovo iz salona se ne uklapa,” pojašnjava nam.

Jedan od najljepših dijelova kuće svakako je velika terasa koja se nastavlja na dnevni boravak i gleda prema livadi i šumi. Na katu se nalazi još jedna, manja terasa koja je gotovo pa uronjena u krošnje velikih hrastova, koji im, čim nastupi proljeće, pružaju duboki hlad.

“Kada kažemo da živimo u šumi, to nije nimalo pretjerivanje, jer sa terase dodirujemo lišće u krošnjama,” opisuje nam Aleksandar svoj mali raj u prirodi.

U planu su i novi sadržaji: mali ljetnikovac s klupama te jacuzzi na drva, a možda jednog dana i malo jezero na livadi, “… no to o tom, potom, ne može se sve odjednom,” kaže.

Kada smo ga upitali je li zadovoljan sa odlukom da promijeni svoj način života i preseli se u prirodu, odgovara nam potvrdno bez zadrške.

“Ja inače radim posao zbog kojeg dobar deo godine živim prilično nomadski, spavajući oko 150 dana u godini u krovnom šatoru terenskog vozila, širom divljina ovoga sveta. Ali, i ono malo urbanog betonskog konc-logora na koji sam bio osuđen kada nisam na poslu bilo mi je previše. Tako da je biti u prirodi 365 dana u godini konačno rešenje svih problema. Sloši mi se kad i samo pomislim na onu saobraćajnu ludnicu kada odem u Beograd.

A ono zbog čega žalim jeste samo što taj potez nisam preduzeo mnogo ranije, nego sam mazohistički trpeo život u sredini koja, po mom dubokom uverenju, nije ni prirodno ni humano okruženje za Homo sapiensa. Urbanizacija je najveća stranputica naše civilizacije,” tvrdi.

Za kraj ima jasnu poruku svima koji razmišljaju o životu u prirodi, ali se još ne usuđuju na taj korak.

“Savetovao bih im da ne oklevaju ni trenutka. Da se suoče sa svojim strahovima i problemima, da se hrabro uhvate u koštac sa izgovorima kojima sebi pravdaju zašto to „ne mogu.“ Ne postoji validan izgovor. Ni posao, ni deca, jer je posao koji vam omogućava da ne budete vezani za grad moguće osmisliti, a postoji puno ljudi na ovoj planeti koji su sa decom otišli da žive u prirodi, prešavši na „home-schooling“ sistem.

Svi su problemi rešivi, ako prevaziđete svoje predrasude i navike i hrabro i sveobuhvatno se uhvatite u koštac sa radikalnom rekompozicijom života,” zaključuje.

“I ja sam nekada imao novinarski posao koji me je vezivao za Beograd. Kada sam jednoga dana rešio da dam otkaz u renomiranoj redakciji, svi su mislili da sam lud. Možda neki, doduše, još uvek tako misle, ali ja sam uspeo u tome da povratim vlasništvo nad sopstvenim životom, da osvojim sopstveno vreme i slobodu.”

Ne mislim da ću se ikada obogatiti radeći ovo što radim, ali s obzirom na to da raspolažem sopstvenim vremenom (koje se, jednom potrošeno, nikakvim novcem ne može dokupiti), smatram da sam bogatiji od mnogih milijardera.”

Izvor fotografija: Aleksandar Veljković